Objavljeno: 30.10.2018.
Treća priča: Korak po korak...
U periodu pre spoznaje slušala sam stručnjake šta treba da radim prvo. Jer štreberica....Prvo sam otišla na Institut za onkologiju na pregled i konsultacije. Nikada pre nisam ušla u ovu instituciju pa sam bila iznenađena kakav je utisak na mene ostavila. Držala sam se hrabro sve do završetka pregleda a onda sam sela u čekaonicu i počela da ridam, ne znajući ni sama zašto.
Ali hajde da krenem od početka. Sam pregled je trajao kratko, čisto da mi onko-hirurg potvrdi da je u pitanju maligni tumor i da je na svu sreću otkriven u ranoj fazi te da je operabilan. Kada smo to konstatovali prešlo se na moja pitanja, koja nisam unapred pripremila jer nisam ni znala šta me očekuje na pregledu. Zamuckivala sam, pitala šta su sledeći koraci i to je to. Ono što sam saznala bilo je da prvo mora da se uradi biopsija i da mi neće odstraniti celu dojku već samo tumor i deo tkiva oko njega! U tom trenutku sam mislila, ok sad ću se raspitati kako se radi biopsija i zakazati termin za istu. No međutim, doktor mi reče da se spustimo sprat niže i da ćemo biopsiju odmah uraditi. E tu sam se već pogubila. Ja, koja se uvek za sve spremim unapred, ovog puta sam zakazala. I to kad mi je bilo najvažnije. Ipak, pomislila sam, možda je tako bolje jer ćemo brzo završiti ono što bih možda morala da čekam mnogo duže. I sa tom mišlju sam legla na sto za biopsiju.
Biopsija je inače postupak kojim se uzima uzorak tkiva za mikroskopsku analizu. Doktor mi je objasnio kako proces izgleda: prvo se ubrizga lokalna anestezija u dojku. Malo se oseti ubod igle i peckanje ali ništa strašno. Zatim doktor napipava tumor rukom i onda koristi posebnu iglu i uređaj za okidanje koji u iglu uhvati komadić tkiva tumora. Da bi uzorak bio sigurniji za analizu potrebno je ovaj postupak ponoviti 3-4 puta. Izbrojala sam 6 okidanja i uboda iglom! Core biopsija je bila gotova. Doktor mi je rekao da dodjem za rezultate za nekih 15tak dana. Sestre su mi previle dojku i to je bilo to.
Izađoh iz ordinacije i tada mi se slošilo. Pretpostavljam od treme koju sam imala pre samo zahvata, ali i od same institucije, koja je u meni izazivala strah i pre nego sam kročila u nju. Sažaljivi i umorni pogledi uglavnom starijih ljudi u čekaonici. Moje misli o tome šta dalje. Sve to se skupilo u grudima (ili u dojkama) u tom trenutku. Sela sam na stolicu i ispklala se zajedno sa drugaricom koja je pošla sa mnom da mi “drži strah”.
Kada je sve izašlo iz mene, obrisah suze, pozdravih se sa drugaricom i krenuh na posao!
Tih prvih dana posle saznanja o dijagnozi, bilo mi je potrebno da radim. Išla sam na posao svakog dana, i radila sa punom koncentracijom (iako to nije bilo lako postići u tom periodu). Rad mi je skretao misli sa kancera. Večeri sam provodila guglajući i istaživajući sve što jesam i nisam znala o bolesti. Noći su pak bile najteže. Jer kada je trebalo leći u krevet i odmoriti se za naredni dan, san prosto nije hteo na oči i svakakve crne misli su se vrzmale po glavi. Šta ako...?